Autoimuni encefalitis je upala mozga koja nastaje kada imunološki sustav napadne same moždane stanice, narušava njihovo funkcioniranje i uzrokuje simptome poput trnce u tijelu, vizualnih promjena, napadaja ili uznemirenosti, koji mogu ili ne mogu ostaviti posljedice.
Ova bolest je rijetka i može zahvatiti ljude svih dobnih skupina. Postoje različite vrste autoimunog encefalitisa jer ovise o vrsti antitijela koje napada stanice i područje mozga na koje je zahvaćen, a neki od glavnih primjera su anti-NMDA encefalitis, na primjer akutni diseminirani encefalitis ili limbički encefalitis, koji mogu nastaju zbog neoplazme, nakon infekcije ili bez jasnog uzroka.
Iako autoimuna encefalopatija nema određeno liječenje, ona se može liječiti primjenom nekih lijekova, poput antikonvulziva, kortikosteroida ili imunosupresiva, na primjer, koji ublažavaju simptome, smanjuju upalu i pomažu u vraćanju svih sposobnosti funkcioniranja mozga.
Glavni simptomi
Budući da autoimuni encefalitis utječe na rad mozga, simptomi se razlikuju ovisno o zahvaćenoj regiji. Međutim, najčešći znakovi uključuju:
- Slabost ili promjene osjetljivosti u različitim dijelovima tijela; Gubitak ravnoteže; Poteškoće govora; Nevoljni pokreti; Promjene vida, poput zamagljenog vida; Poteškoće u razumijevanju i promjeni pamćenja; Promjene ukusa; Poteškoće spavanja i česte uznemirenosti; Promjene humora ili osobnosti.
Pored toga, kada je komunikacija između neurona jako pogođena, mogu nastati i kao halucinacije, zablude ili paranoične misli.
Stoga se neki slučajevi autoimunog encefalitisa mogu pogrešno dijagnosticirati, poput psihijatrijskog poremećaja tipa šizofrenije ili bipolarnog poremećaja. Kada se to dogodi, liječenje se ne provodi pravilno i simptomi se mogu pogoršati s vremenom ili ne pokazuju znakove značajnog poboljšanja.
Kako se postavlja dijagnoza
Da bi se postavila ispravna dijagnoza ove bolesti važno je konzultirati neurologa, jer je uz procjenu simptoma važno i provesti druge dijagnostičke testove, poput analize cerebrospinalne tekućine, magnetske rezonancije ili elektroencefalograma kako bi se otkrile lezije mozga koje ukazuju na postojanje autoimunog encefalitisa.
Krvni testovi se također mogu učiniti kako bi se utvrdilo postoje li antitijela koja mogu uzrokovati ove vrste promjena. Neka od glavnih autoantitijela su na primjer anti NMDAR, anti VGKC ili anti GlyR, specifični za svaku vrstu encefalitisa.
Pored toga, da bi istraživao autoimuni encefalitis, liječnik također mora isključiti i druge češće uzroke upale mozga, poput virusnih ili bakterijskih infekcija.
Kako se provodi tretman
Liječenje autoimunog encefalitisa započinje s jednom ili više sljedećih vrsta liječenja:
- Korištenje kortikosteroida, poput Prednizona ili Hidrokortizona, za smanjenje reakcije imunološkog sustava; Upotreba imunosupresiva, poput Rituximaba ili Ciklofosfamida, za snažnije smanjenje djelovanja imunološkog sustava; Plazmafereza za filtriranje krvi i uklanjanje viška antitijela koji uzrokuju bolest; Injenoglobulinske injekcije, jer zamjenjuje vezanje štetnih antitijela na stanice mozga; Uklanjanje tumora koji mogu biti izvor antitijela koji uzrokuju encefalitis.
Lijekovi će također biti potrebni za smanjenje simptoma, na primjer, antikonvulzivi ili anksiolitiki.
Pored toga, važno je da osoba pogođena autoimunim encefalitisom prođe rehabilitaciju, pa može postojati potreba za fizikalnom terapijom, radnom terapijom ili psihijatrijskim nadzorom, kako bi se smanjili simptomi i smanjili mogući posljedice.
Što može uzrokovati encefalitis
Specifičan uzrok ove vrste encefalitisa još nije poznat, a u mnogim se slučajevima pojavljuje kod zdravih ljudi. Također se vjeruje da autoantitijela mogu nastati nakon nekih vrsta infekcije, bakterijama ili virusima, što može dovesti do stvaranja neprikladnih protutijela.
Međutim, autoimuni encefalitis može se pojaviti i kao jedna od manifestacija udaljenog tumora, poput raka pluća ili maternice, na primjer, koji se naziva paraneoplastični sindrom. Stoga je u prisutnosti autoimunog encefalitisa potrebno istražiti prisutnost karcinoma.
